Osnovna škola Ane Katarine Zrinski Retkovci

U dvorani su učenici prvo odigrali igru Jakove, gdje si? (učenik u sredini kruga s povezom na očima trebao je prepoznati prijatelje pomoću sluha i dodira) i odmah su pogodili koja će biti tema radionice. Promišljali su kojim sve osjetilima doživljavamo stvarnost oko sebe, kako se osjećaju osobe koje ne mogu vidjeti i što im sve može pomoći u svakodnevnom životu. Sjetili su se da su na informatici učili Brailleovo pismo (L. Braille s tri godine si je oštetio vid igrajući se alatom, a u 12. godini osmislio pismo po uzoru na slično pismo koje se upotrebljavalo u vojsci. To je kombinacija šest točaka koje su izbočene ovisno o slovu i prelazeći prstima po njima slijepe osobe čitaju.) pa su s lakoćom napisali svoje ime i pokušali pročitati s kutija lijekova naziv na brajici. Nakon pisanja svoga imena na papiru, odskakali su svoje ime po točkama (krugovima u boji) na parketu.

Kako bi što bolje doživjeli kako se slijepe osobe osjećaju i kako je to ne vidjeti, u poligonu su s povezom na očima dolazili do cilja pomoću prijatelja koji im je kazivao put kroz prepreke. Na samome je početku bilo vidljivo da pokušavaju primati informacije drugim osjetilima jer su odmah uočili miris tkanine poveza.

U čarobnoj kutiji (poput one u JUHUHU emisiji Šareni lonac) učenici su samo dodirom uspješno otkrivali što se nalazi u kutiji (bomboni, štapići, kestenje, tikvica, balon, gumeni bomboni, šljive…), a samo njuhom su prepoznavali kadulju, lavandu, ružine latice, origano i drugo.

Prava je vještina bila bez osjetila vida oguliti, izrezati i jesti vilicom bananu, kao i sipati sok u čašu.

Planirali smo se okušati i u slikanju, ali nam je vrijeme brzo prošlo i zvonilo za kraj sata.

Mogli smo zaključiti da smo svi mi isti samo po tome što smo različiti i da nam bez nekoga osjetila samo jačaju ostala koja pokušavaju nadomjestiti nedostatak. Pravi primjeri su Sanja Fališevac (1965.)  za koju možemo reći da ima ruke koje vide jer je gluhoslijepa kiparica koja je u ranom djetinjstvu oslijepila, a u srednjoj školi ostala u potpunosti bez sluha. Komunicira isključivo ispisivanjem na dlan. Kao i Helen Keller (1880. – 1968.) – gluhoslijepa književnica s 12 izdanih knjiga i poznavateljica nekoliko stranih jezika koja kaže: „Slijepa sam, ali vidim. Gluha sam, ali čujem.“

Školska knjižničarka